Kraljevina Srbija i Crna Gora u Prvom svetskom ratu
Srpsko-austrougarski odnosi pred izbijanje rata
U godinama pred Prvi svetski rat Srbija formalno nije bila clanica nijedne od suprotstavljenih koalicija, ali je posle Majskog prevrata iz 1903. godine, kada je doslo do smene dinastija, nastojala da se u potpunosti oslobodi austrougarske hegemonije. U tom stremljenju Srbija je prirodan oslonac nalazila u Rusiji, samim tim i u ostalim clanicama Antante, pa je nova srpska spoljna politika za Austro-Ugarsku bila potpuno neprihvatljiva. Iz toga se rodio sukob i zbog njega ce Srbija biti uvucena u Prvi svetski rat.Srbija je drzala centralni deo Balkana, sa strateski vaznim dolinama reka Morave i Vardara. Lako je preko stare Raske mogla da se spoji sa Crnom Gorom i izbije na obale Jadranskog mora. Vladajuci krugovi u Becu posebno su se plasili pijemontske uloge Srbije prema srpskom i ostalom juznoslovenskom stanovnistvu u Bosni i Hercegovini i Austro-Ugarskoj Monarhiji. Zato je austrougarska politika prema Srbiji u osnovi, imala radikalne namere: unistiti samostalnost srpske drzave. Od aneksije Bosne i Hercegovine, 1908. godine, poceli su da se razmatraju planovi o podeli Srbije ili o bitnom smanjivanju srpske teritorije.
Sarajevski atentat
Tokom proleca 1914. godine, nemacke militaristicke krugove sve je vise hvatala nervoza, jer se cinilo da vreme radi za Antantu. Iz Pariza i Petrograda dolazile su vesti da su Francuska i Rusija sve spremnije za rat i bilo je sasvim jasno da Antanta ostaje slozna i da postaje sve jaza. Zeljeni rat za svetsku premoc mogao je u buducnosti da bude samo jos neizvesniji. Austro-Ugarska je zapadala u sve ostrije sukobe sa Italijom, koja se rukovodila samo svojim najuzim interesima i Rumunijom, koja je sve vise klizila ka Antanti. Ubrzanje rata postalo je imperativ za vladajuce nemacke krugove.Kako se blizilo leto, sve se vize govorilo o Srbiji kao o zemlji koja ugrozava interese Centralnih sila. Cekao se povod koji bi bio dobar za mobilizaciju nemackog javnog mnjenja, kao i za propagandni rat u inostranstvu i diplomatske manipulacije.Povod za izbijanje Prvog svetskog rata desio se na pravoslavni praznik Vidovdan, 28. juna 1914. godine, u Sarajevu (glavnom gradu Bosne i Hercegovine), kada je Gavrilo Princip, pripadnik tajne teroristicke organizacije Mlada Bosna, ubio prestolonaslednika Austro-Ugarske Monarhije nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Mada zvanicna Srbija nije imala nista sa organizovanjem atentata, jer zbog velike iscrpljenosti u balkanskim ratovima, nije bila spremna za rat, becki dvor je optuzio srpsku Vladu za organizovanje atentata i ubistvo Franca Ferdinanda.
Ni u Becu ni u Berlinu smrt austrougarskog prestolonaslednika nije izazvala iskreno zaljenje, ali je odmah bila shvacena kao dobar povod za pocetak vec dugo nameravanog rata. Ko je stvarno organizovao atentat i da li je za njega bila odgovorna srpska Vlada, nije previce zanimalo one koji su celeli obracun sa Srbijom. Atentat je odlicno posluzio za pokretanje javnog mnjenja. Iako su cinjenice govorile o neduznosti srpske Vlade, jer bi se sve suprotno vodilo kao samoubilacki veleizdajnicki cin protiv svog naroda i drzave, ovaj povod za rat centralne sile morale su da iskoriste. Do danasnjeg dana je ostala misterija ko je stvarni organizator Sarajevskog atentata.Odluka o ratu bila je konacna i oblikovana je u dve carske prestonice vec pocetkom jula. Sa objavom rata sacekalo se jos tri sedmice kako bi Centralne sile stvorile sto bolje uslove za otpocinjanje neprijateljstava, tj. da maksimalno prikupe snage, obmanu protivnika da se nista krupno ne sprema i da uticu na povoljan razvoj medjunarodne situacije. Tako je 23. jula Srbiji upucen ultimatum sa ponizavajucim uslovima u vezi sa istragom i utvrdjivanjem krivice za ubistvo nadvojvode Ferdinanda. Zahtevano je da srpska Vlada ugusi svaku publikaciju "koja drazi na mrznju i prezrenje Austro-Ugarske Monarhije", da rasturi drustvo "Narodna odbrana" i druga udruzenja koja se bave propagandom protiv "velikog suseda", da ukloni iz vojske i drzavne sluzbe sve oficire i cinovnike koji su krivi za ovu propagandu i da smesta uhapsi majora Voju Tankosica. Istragu je trebalo da vode organi Vlade u Becu, sto je i pravno i moralno vredjalo nezavisnost Kraljevine Srbije.
Srpska Vlada sastala se iste veceri kada joj je urucen ultimatum i mogla je samo da zakljuci da "ne ostaje nista drugo nego da se gine". Pokazalo se i da sile Antante zele da izbegnu rat, pa su "savetovale" Srbiji da popusti u najvecoj meri. Srpski odgovor bio je konacno gotov 25. jula, kada je isticao rok ultimatuma. Odgovor Vlade u Beogradu bio je dostojanstven i krajnje popustljiv. Prihvaceni su svi zahtevi, osim onog koji se odnosio na direktno mesanje beckih organa. Nudjena je i arbitraza Haskog suda ili velikih sila. Ipak, austrougarska Vlada je odmah po dobijanju srpskog pisma prekinula diplomatske odnose, a poslanstvo se iz Beograda prebacilo u Zemun, na austrijsku teritoriju. Vlada u Beogradu je odmah po prekidu diplomatskih odnosa, 25. jula uvece, prenela svoje sediste u sigurniji Nis, naredila evakuaciju prestonice i objavila proglas o opstoj mobilizaciji.
U godinama pred Prvi svetski rat Srbija formalno nije bila clanica nijedne od suprotstavljenih koalicija, ali je posle Majskog prevrata iz 1903. godine, kada je doslo do smene dinastija, nastojala da se u potpunosti oslobodi austrougarske hegemonije. U tom stremljenju Srbija je prirodan oslonac nalazila u Rusiji, samim tim i u ostalim clanicama Antante, pa je nova srpska spoljna politika za Austro-Ugarsku bila potpuno neprihvatljiva. Iz toga se rodio sukob i zbog njega ce Srbija biti uvucena u Prvi svetski rat.Srbija je drzala centralni deo Balkana, sa strateski vaznim dolinama reka Morave i Vardara. Lako je preko stare Raske mogla da se spoji sa Crnom Gorom i izbije na obale Jadranskog mora. Vladajuci krugovi u Becu posebno su se plasili pijemontske uloge Srbije prema srpskom i ostalom juznoslovenskom stanovnistvu u Bosni i Hercegovini i Austro-Ugarskoj Monarhiji. Zato je austrougarska politika prema Srbiji u osnovi, imala radikalne namere: unistiti samostalnost srpske drzave. Od aneksije Bosne i Hercegovine, 1908. godine, poceli su da se razmatraju planovi o podeli Srbije ili o bitnom smanjivanju srpske teritorije.
Sarajevski atentat
Tokom proleca 1914. godine, nemacke militaristicke krugove sve je vise hvatala nervoza, jer se cinilo da vreme radi za Antantu. Iz Pariza i Petrograda dolazile su vesti da su Francuska i Rusija sve spremnije za rat i bilo je sasvim jasno da Antanta ostaje slozna i da postaje sve jaza. Zeljeni rat za svetsku premoc mogao je u buducnosti da bude samo jos neizvesniji. Austro-Ugarska je zapadala u sve ostrije sukobe sa Italijom, koja se rukovodila samo svojim najuzim interesima i Rumunijom, koja je sve vise klizila ka Antanti. Ubrzanje rata postalo je imperativ za vladajuce nemacke krugove.Kako se blizilo leto, sve se vize govorilo o Srbiji kao o zemlji koja ugrozava interese Centralnih sila. Cekao se povod koji bi bio dobar za mobilizaciju nemackog javnog mnjenja, kao i za propagandni rat u inostranstvu i diplomatske manipulacije.Povod za izbijanje Prvog svetskog rata desio se na pravoslavni praznik Vidovdan, 28. juna 1914. godine, u Sarajevu (glavnom gradu Bosne i Hercegovine), kada je Gavrilo Princip, pripadnik tajne teroristicke organizacije Mlada Bosna, ubio prestolonaslednika Austro-Ugarske Monarhije nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Mada zvanicna Srbija nije imala nista sa organizovanjem atentata, jer zbog velike iscrpljenosti u balkanskim ratovima, nije bila spremna za rat, becki dvor je optuzio srpsku Vladu za organizovanje atentata i ubistvo Franca Ferdinanda.
Ni u Becu ni u Berlinu smrt austrougarskog prestolonaslednika nije izazvala iskreno zaljenje, ali je odmah bila shvacena kao dobar povod za pocetak vec dugo nameravanog rata. Ko je stvarno organizovao atentat i da li je za njega bila odgovorna srpska Vlada, nije previce zanimalo one koji su celeli obracun sa Srbijom. Atentat je odlicno posluzio za pokretanje javnog mnjenja. Iako su cinjenice govorile o neduznosti srpske Vlade, jer bi se sve suprotno vodilo kao samoubilacki veleizdajnicki cin protiv svog naroda i drzave, ovaj povod za rat centralne sile morale su da iskoriste. Do danasnjeg dana je ostala misterija ko je stvarni organizator Sarajevskog atentata.Odluka o ratu bila je konacna i oblikovana je u dve carske prestonice vec pocetkom jula. Sa objavom rata sacekalo se jos tri sedmice kako bi Centralne sile stvorile sto bolje uslove za otpocinjanje neprijateljstava, tj. da maksimalno prikupe snage, obmanu protivnika da se nista krupno ne sprema i da uticu na povoljan razvoj medjunarodne situacije. Tako je 23. jula Srbiji upucen ultimatum sa ponizavajucim uslovima u vezi sa istragom i utvrdjivanjem krivice za ubistvo nadvojvode Ferdinanda. Zahtevano je da srpska Vlada ugusi svaku publikaciju "koja drazi na mrznju i prezrenje Austro-Ugarske Monarhije", da rasturi drustvo "Narodna odbrana" i druga udruzenja koja se bave propagandom protiv "velikog suseda", da ukloni iz vojske i drzavne sluzbe sve oficire i cinovnike koji su krivi za ovu propagandu i da smesta uhapsi majora Voju Tankosica. Istragu je trebalo da vode organi Vlade u Becu, sto je i pravno i moralno vredjalo nezavisnost Kraljevine Srbije.
Srpska Vlada sastala se iste veceri kada joj je urucen ultimatum i mogla je samo da zakljuci da "ne ostaje nista drugo nego da se gine". Pokazalo se i da sile Antante zele da izbegnu rat, pa su "savetovale" Srbiji da popusti u najvecoj meri. Srpski odgovor bio je konacno gotov 25. jula, kada je isticao rok ultimatuma. Odgovor Vlade u Beogradu bio je dostojanstven i krajnje popustljiv. Prihvaceni su svi zahtevi, osim onog koji se odnosio na direktno mesanje beckih organa. Nudjena je i arbitraza Haskog suda ili velikih sila. Ipak, austrougarska Vlada je odmah po dobijanju srpskog pisma prekinula diplomatske odnose, a poslanstvo se iz Beograda prebacilo u Zemun, na austrijsku teritoriju. Vlada u Beogradu je odmah po prekidu diplomatskih odnosa, 25. jula uvece, prenela svoje sediste u sigurniji Nis, naredila evakuaciju prestonice i objavila proglas o opstoj mobilizaciji.